Miron Muslić, bh. stručnjak, gostovao je u podcastu Bilda i ponudio iskren, emotivan i neuobičajeno ličan razgovor – od životnih početaka obilježenih izbjeglištvom, do trenerskog puta koji ga je doveo do vrha 2. Bundeslige.
Muslić je poseban dio razgovora posvetio supruzi Ensadi, naglasivši da bez nje ne bi uspio. Istakao je i koliko je njen doprinos bio presudan i u periodima kada je radio u Austriji, objašnjavajući da raspodjela obaveza nikada nije bila “pola-pola”.
"Svi znaju onu izreku. Iza svakog snažnog muškarca stoji snažna žena. Supruga Ensada je tri puta snažnija od mene. Ona je moja stijena. Bez njene podrške nikada ne bih uspio.
Čak i kada sam bio kod kuće i radio u Austriji kao trener u Akademiji, ni tada to nije bilo 50:50. Bilo je 80:20. Osamdeset posto je radila Ensada, a dvadeset posto ja."
Govoreći o trenutnoj situaciji u Schalkeu, Muslić se osvrnuo na lidersku poziciju kluba u 2. Bundesligi, ali je naglasio da do rezultata nema puta bez stabilne defanzive.
Prema njegovim riječima, tim ne može očekivati bodove ako prima previše golova, osim ako ne igra na nivou mašinerije poput Bayerna.
"Ne možeš osvojiti niti jedan bod ako u prosjeku primaš tri gola po utakmici. To jednostavno ne ide. U tom slučaju moraš biti Bayern i postizati četiri gola svaku utakmicu. Ja sam već pokazao kako se možemo stabilizovati.
U ovom prvom procesu, u ovom prvom koraku, cilj je bio jednostavno napraviti stabilan Schalke. Ono što je najvažnije, taj put smo od prvog dana jasno zacrtali i od prvog dana krenuli sa njim, a momke smo jednostavno poveli sa sobom."
Jedan od najupečatljivijih dijelova gostovanja bio je Muslićev povratak na godine izbjeglištva, kada je zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini morao napustiti dom i otići u Austriju.
Prisjetio se života u Innsbrucku, gdje je porodica u početku živjela u malom prostoru bez osnovnih uslova, a zatim dobila prvi stan – trenutak koji je opisao kao prekretnicu i “luksuz”.
"U Innsbrucku smo dobili prvi stan, a prije toga živjeli u jednoj sobi za osoblje od mislim 12 kvadratnih metara i to bez toaleta, bez kuhinje. Moja sestra, tata, mama i ja. I onda dobijemo prvi stan. Sretniji nismo mogli biti. Moji roditelji su konačno imali spavaću sobu. Imali smo toalet. Ono što je za svakog čovjeka normalno, mi jednostavno nismo imali, a sestra i ja smo spavali u dnevnoj sobi na kauču na razvlačenje. To je bio luksuz. Gledali smo televiziju i to je bilo super.
To je bio korak za nas. Korak naprijed u bolju budućnost. Taj prvi stan nikada neću zaboraviti. Jednom godišnje obično odem u Innsbruck i opet se vratim tamo. I jako sam sretan kada sam tamo, jer se ta sjećanja ponovo jave. To mi daje ravnotežu, da u glavi ostanem smiren, da ne reagujem prebrzo, ali i da obje noge ostanu čvrsto na zemlji."
.jpg)
.jpg)
.JPG)
.jpeg)
