Igor Štimac, aktuelni trener Zrinjskog iz Mostara, sve više pokazuje da je daleko veći majstor riječi nego terena.

Iako rezultati na papiru djeluju solidno, teško je ne primijetiti da su plod dugogodišnjeg sistema koji je Zrinjski gradio prije njegovog dolaska, a ne rezultat neke nove fudbalske vizije.

Štimac je, od samog dolaska u Premijer ligu BiH, uspio skrenuti pažnju javnosti – ali ne fudbalskim potezima, već izjavama koje često izlaze izvan okvira sporta.

Njegovi nastupi pred novinarima sve su češće obilježeni demagogijom, tenzijama i temama koje nemaju nikakve veze sa igrom.

Umjesto da analizira taktičke odluke, on se nerijetko bavi nacionalnim pitanjima, svjestan da takve teme lako pronalaze put do publike na Balkanu. Time uspješno preusmjerava fokus s onoga što je suština njegovog posla – fudbala.

Tokom dosadašnjeg mandata imao je nekoliko sukoba s novinarima, a mnogi smatraju da su upravo ti sukobi planski konstruisani kako bi skrenuli pažnju s loših partija ili nedostatka ideje u igri.

Njegova retorika, vješto upakovana i populistička, često nudi narodu ono što želi čuti – priču o hrabrosti, prkosu i emociji – ali rijetko nudi konkretan fudbalski sadržaj.

Najnoviji primjer stigao je nakon utakmice Konferencijske lige, kada je Štimac izjavio da je „čuvao igrače za Željezničar“.

Takva izjava, sama po sebi nelogična, samo je dodatno otkrila koliko se trener udaljio od realnosti sportskog trenutka. U evropskom takmičenju nema mjesta za kalkulacije te vrste, što jasno pokazuje da je riječ o pokušaju opravdanja lošeg rezultata, a ne o stvarnoj trenerskoj odluci.

Sve u svemu, Igor Štimac djeluje kao čovjek kojem mikrofon znači više od trenerske klupe.

Njegova sposobnost da privuče pažnju i oblikuje narativ nesumnjiva je, ali fudbal traži mnogo više od riječi.

Možda bi mu, s obzirom na stil i način nastupa, više odgovarala politička scena ili komentatorska kabina – jer u fudbalu, za razliku od govora, istina se vidi na terenu.