Tri utakmice, tri pobjede, devet bodova. Na papiru – start iz snova. U stvarnosti – osjećaj da reprezentacija Bosne i Hercegovine i dalje luta, da još nije pronašla ni svoj izraz, ni svoj mir, piše Raport.

Sergej Barbarez kročio je u trenerski svijet na najvećoj sceni – selektorskoj klupi jedne zemlje koja je samo jednom igrala na nekom velikom takmičenju. I dok rezultatski početak njegovog mandata izgleda impresivno, fudbal je rijetko kad jednostavna matematika. U igri Zmajeva još nema ni ravnoteže, ni jasnoće. Umjesto prepoznatljivog rukopisa, vidimo blijedu improvizaciju koja funkcionira samo jer protivnici još nisu stvarni izazovi.

Barbarez je stigao kao projekcija navijačke nostalgije – vođa s kapitenovskim oreolom, ličnost koja može unijeti emociju i red, strast i smisao. Njegov dolazak bio je dugo čekana injekcija autentičnosti nakon niza neuvjerljivih epizoda i kompromitiranih autoriteta. No, ono što se do sada moglo vidjeti nije revolucija, nego oprez.

U tri kvalifikacijske utakmice – protiv Rumunije, Kipra i San Marina – BiH je pobjeđivala, ali rijetko kad nadigravala. Najimpresivnija je bila protiv Rumunije, u Bukureštu. Tamo, gdje se možda očekivao poraz, Barbarezovi Zmajevi su bili kompaktni, disciplinirani i taktički ozbiljni. I možda je baš ta utakmica bila jedina u kojoj je BiH djelovala kao tim. Ne spektakularan, ali zreo. I spreman na borbu.

Uslijedile su dvije utakmice na domaćem terenu koje su otkrile više nego što su trebale. Protiv Kipra je viđena borbenost, ali i ranjivost. A protiv San Marina – očekivano najlakšeg izazova – BiH je tek ulaskom Edina Džeke s klupe došla do gola. Bio je to prizor koji bi trebao izazvati više zebnje nego radosti. Jer San Marino se ne smije lomiti 60 minuta. A još manje bi reprezentacija trebala ovisiti o 38-godišnjem napadaču da bi slomila amaterski tim.

Možda je najveći nemir u ovom ciklusu izazvalo ono što se događalo izvan terena. Ili, preciznije, ono što se nije dogodilo. Izostanci nekih igrača prošli su bez javnog objašnjenja. Esmir Bajraktarević, jedan od najuzbudljivijih mladih talenata u regiji, nije bio ni blizu spiska. Nije bio ni Jusuf Gazibegović, kao ni Amir Hadžiahmetović, ni niz drugih imena koja su u očima publike zaslužili mjesto umjesto nekih čiji je status neupitan.

To nije grijeh. Ali jeste propust. Jer ovo nije turnir. Ovo su kvalifikacije koje će trajati, koje traže viziju, dugoročnu hrabrost, ne samo trenutni mir. Ako igrači ne mogu dobiti šansu protiv Kipra i San Marina – kada će?

Barbarez je sigurno svjestan tog rizika. Njegova pojava nije tiha, ali njegove odluke zasad to jesu. Možda je to početna faza, možda taktička strpljivost. No fudbalska nacija koja toliko dugo čeka povod za iskreni optimizam – ne može više čekati u tišini.

U fudbalu, rezultati često služe kao zavjesa. Iza nje, međutim, odvija se predstava čiji tonovi ne lažu. BiH ima devet bodova. Ali još nema tim. Ima strukturu, ali nema duh. Ima rezultat, ali još ne i igru.

Ovakav start kvalifikacija donosi olakšanje, ali i zavarava. Ako se zanemari očigledan nedostatak ideje, energije i svježine, ti isti bodovi mogli bi postati uteg kad dođu ozbiljniji protivnici.

Ako Barbarez ne napravi iskorak – u selekciji, u pristupu, u igri – sav trud s početka mogao bi se vrlo brzo obiti o glavu. Jer kvalifikacije se ne osvajaju u martu i junu. Osvajaju se kad dođu ozbiljniji rivali, kada se padovi ne smiju dogoditi, a improvizacija više nije opcija.