Na današnji dan prije 28 godina u gradske okvire vraćeno je naselje za koje su FK Željezničar i svi naši navijači posebno vezani.

Naravno, riječ je o Grbavici, dijelu grada koji mnogo toga dijeli s našim Željom. Mnogi naši igrači su živjeli u tom naselju, tu su svoje prve fudbalske korake napravili i neki naši velikani, najveći broj stanovnika Grbavice nesumnjivo voli plavu boju dresa, a ne treba ni podsjećati da se tu još od 1953. godine i zvanično nalazi stadion najuspješnijeg bh. fudbalskog kluba.

Nakon početka rata u Sarajevu u aprilu 1992. godine i opsade, koja je trajala punih 1.425 dana, ovo naselje je predstavljalo jedan od simbola strahota kroz koje je ovaj grad u tom periodu prolazio. O tome su napisane pjesme, snimani filmovi, svjetske novinske agencije su uvijek veliku pažnju posvećivali neprirodnoj podjeli grada tokom rata. Brojna stradanja ljudi svakako ne smiju ostati nespomenuta, a sve naše navijače dodatno bole dešavanja od 4. maja 1992. godine kada je zapaljen naš stadion. U tom plamenu je zauvijek nestala i prepoznatljiva drvena tribina na zapadnoj strani, kao i brojni suveniri, trofeji i vrijedna dokumentacija.

Potpisivanje Mirovnog sporazuma u Daytonu je donijelo kraj rata, a konačan povratak Grbavice pod kontrolu grada se desio 19. marta 1996. godine. Od tada pa do danas, Grbavica živi svoj novi život, a s njom i njenim stanovnicima i naš stadion. Iako gotovo potpuno uništen, na stadionu punom vidnih ožiljaka je već 2. maja 1996. godine odigrana prva zvanična utakmica. Bio je to, prikladno simbolično, gradski derbi u kojem su Željezničar i Sarajevo odigrali neriješeno (1:1).

U godinama koje su uslijedile, Grbavica je postala mjesto spajanja, odnosno mjesto koje asocira na radost i brojne uspjehe našeg Kluba.