18.8.2017

Vršajević: Supruga i ja smo osam godina čekali sina

Objavljeno : 14-07-2017 15:58h Objavio: Redakcija BHFudbal.ba

Avdija Vršajević, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine i igrač turskog “Osmanlispora”, prije mjesec prvi put se ostvario u ulozi oca. Supruga Lejla, s kojom je u braku od 2009. godine, a koju je upoznao još u srednjoškolskim danima, rodila mu je sina Ahmeda.

U dosadašnjoj karijeri, Vršajević je nastupao za “Čelik”, “Željezničar”, “TOŠK”, “Kladno”, “Tatran”, te “Hajduk”. Ovog izvrsnog fudbalera najviše pamtimo sa Svjetskog prvenstva u Brazilu, 2014. godine, gdje je odigrao utakmicu protiv Irana, te postigao jedan od historijskih golova u prvoj pobjedi BiH na Svjetskim prvenstvima. Taj pogodak će vječno ostati urezan u historiji bh. fudbala, ali i karijeri Avdije Vršajevića.

Osim o karijeri, s Avdija za Azra Magazin govori o tome kako provodi vrijeme u Turskoj, otkriva kako supruga i on planiraju živjeti u Zenici, a govorio je i kako se snašao u očinskoj ulozi.

– Držati svoga sina prvi put u naručju nešto je sasvim nevjerovatno, neopisivo. Presretan sam, i zaista ne znam kojim riječima bih to dočarao. Pogotovo što smo supruga i ja osam godina čekali na dijete. Dijete ne možete dobiti kada vi poželite, nego kada Bog to odredi. Ne treba nikada odustati od želje za potomstvom, treba se boriti do kraja, jer je to nešto najljepše. Cilj svakog čovjeka je da se ostvari u roditeljskoj ulozi, te da je porodica zdrava i potpuna.

slika foto avdija

Foto: Çagdan Montaş Photography

Ko je dao ime Vašem sinu?

– Dugo smo razmišljali o imenu za sina. Imali smo tri imena u opticaju, a ime Ahmed nije bilo u prvom planu. Kada se izgovori ime Ahmed, nekako su puna usta, i to nam se svidjelo, nismo ga odabrali ni iz kakvog posebnog razloga. Musliman sam pa sam u skladu s tim i birao ime.

Obzirom na to da je Vaša supruga Lejla prvi put okusila čari majčinstva, a Vi očinstva, kako se snalazite u toj ulozi? Kako ste rasporedili obaveze?

– Sreća je bila što nam se sin rodio 9. juna, na dan kada je Reprezentacija BiH igrala utakmicu s Grčkom, a ja sam bio povrijeđen pa nisam mogao igrati i sve vrijeme sam bio sa suprugom, te joj pomagao. Prvih dana je bilo teško, bilo je i nervoze i svega što ide uz to. S obzirom na to da nam je prvo dijete, nismo mnogo znali, nismo znali šta mu je kada zaplače… Na svu sreću, s nama je bila Lejlina sestra. Porodično su tu u Turskoj s nama, došli su nam pomoći i još su s nama. Raspodijelili smo se i uvijek je neko s malim. Hvala Bogu, dobra je beba, zdrav je i ne pravi mnogo problema. Jedino plače kada je gladan.

Pripremajući se za razgovor s Vama nisam mogla naći mnogo intervjua koje ste dali. Zbog čega čuvate svoj život dalje od očiju javnosti?

– Ne postoji poseban razlog za to, zaista. Kroz karijeru sam prošao mnogo toga, od uspona do padova. Karijera mi je počela stvarno lijepo kada sam otišao vani, pa je nešto kasnije krenula i silaznom putanjom. Bilo je i priča da, kada se jednom igrač vrati u BiH, da će teško opet otići vani, a ja mogu reći da Bosna i Hercegovina, kakva-takva, uvijek donese sreću, i meni je zaista donijela. Nekada sam imao situacija gdje se nekom mediju nisam sviđao, ali ko god me nazvao za intervju, izašao sam u susret i odgovorio. Ne volim previše da se eksponiram po medijima. Volim svoj život ovako miran. Postoje stvari koje su za javnost, a privatne i porodične detalje držim za sebe. U tom se uživa, o tom se ne priča.

Igrač ste turskog Osmanlispora i reprezentacije BiH. Gdje se trenutno nalazite i kakvi su Vam planovi za dalje?

– Trenutno se nalazim u Turskoj, i ovih dana počinjemo s pripremama za novu sezonu. Narednih 14 dana idemo u kamp, gdje ćemo trenirati, pa su mi nakon mjesec provedenih sa sinom i suprugom misli malo više s njima, tako da će se biti teže „prešaltati“ na pripreme. Bit će teško, ali blizu smo. Neću daleko ići, pa ću prvi slobodan dan iskoristiti za odlazak kući.

Kako provodite vrijeme mimo fudbalskog terena?

– Broj jedan je porodica, a uživam i u tome da sjednem i odmorim uz tursku kafu, koju zaista volim. Vrijeme rado provodim i posvećen sam i drugim sportovima. Rekreativno igram košarku, volim stoni tenis, tenis… Uglavnom, pratim sve sportove i u tome uživam.

Čime biste se bavili da niste profesionalni fudbaler? 

– Završio sam medicinsku školu i po zanimanju sam medicinski tehničar. Da se nisam okrenuo fudbalu, vjerujem da bih u tom smjeru nastavio i studirati. Moja supruga je završila Zdravstveni fakultet, a medicina nas je i spojila, u srednjoj školi smo sjedili zajedno. Medicina me jako zanimala, ali sam se, ipak, odlučio za fudbal.

Rođeni ste u Doboju. Koliko često posjećujete BiH i rodni grad?

– U Doboju žive Lejlini roditelji, pa dolje idemo da njih posjetimo i obiđemo. Moji su smješteni u Jelahu, tako da svaki odmor u sezoni i polusezoni iskoristim da odem u BiH. Gdje god bio, uvijek je najljepše vratiti se kući.

Vjerujem da se Vaša porodica mnogo ponosi Vašim uspjesima?

– Svakako, kao što su i svi roditelji ponosni na svoju djecu. Uvijek rado dočekaju naš dolazak, jer su im sva djeca van BiH. Imam dvije sestre, jedna je u Munichu, druga u Zurichu, a ja Ankari. Oni nas još nisu posjetili u Turskoj, jer mi je otac malo bolestan, pa im je zbog toga teže da dođu. Navikli su da uživaju kod kuće, imaju veći vrt, a otac ima i voćnjak. Uz to ne vole ni avion. Jednostavno, imaju svoj režim u BiH, kafe s komšijama i to.

avdija slika 2

Foto: Çagdan Montaş Photography

Kako supruga i Vi provodite zajedničko vrijeme?

– Supruga i ja planiramo živjeti u Zenici. To je naš grad. Uvijek kažem: Zenica je moj grad i “Čelik” je moj klub. To je jedini klub u kojem još mogu igrati u BiH. Na početku karijere sam igrao za FK “Željezničar”, ali sam se vratio u NK “Čelik” i tu stekao najljepše iskustvo. Navikli smo na našu mirnoću u Zenici, Tešnju, Jelahu…, a Ankara je suprotnost tome, grad sa sedam miliona stanovnika, i sve je nekako razbacano. Trenutno živimo u kompleksu Panora, i tu nam je sve u blizini, te imamo sve što nam je potrebno. Ima mnogo historijskih, a i drugih lijepih mjesta u Ankari koje volimo posjetiti. Kada god imam slobodnog vremena, obilazimo neka mjesta poput Kapadokyje, Pamukkalea, Izmira… Trudimo se što više obići i što bolje upoznati Tursku.

Kakav odnos imate s ostalim reprezentativcima BiH?

– Sa svima sam super, a mnogo njih poznajem jako dugo, slobodno mogu reći da imamo savršen odnos. Kada sam ovdje, znam da imam prijatelje, ali kada sam tamo s njima, to je nešto drugačije, nešto više od prijateljstva. U Ankari nemam nijednog reprezentativnca, ali kad se vidimo, družimo se, pijemo kafe i uživamo.

Kada se u našoj državi spomene ime Avdija, svi se sjetimo Vašeg pogotka sa Svjetskog prvenstva u Brazilu. Šta za Vas znači nositi dres BiH?

– Zna se kako u BiH vlada ogromna euforija oko Reprezentacije, i kako ljudi gledaju na to. Samim tim čast je nositi grb te naše male države, i na terenu slušati kada počne himna. Svakom bih fudbaleru poželio da mu cilj bude da osjeti tu čar nošenja državnog grba, stajanja na terenu i slušanja državne himne. To je nešto nevjerovatno. A što se tiče gola u Brazilu, mislim da sam njime, a poslije i transferom u Tursku, opravdao sve kritike i prozivanje koje sam prethodno imao od Safeta Sušića i Mehmeda Baždarevića. Taj pogodak u Brazilu još djeluje kao nestvaran. Ipak je to Svjetsko prvenstvo, prvo veliko takmičenju za BiH, i to je nešto što ću, ako Bog da, pričati svom sinu. Jednostavno, to je nešto savršeno, govori Avdija Vršajević.