20.11.2017

Baždarević: Donio sam mnogo briga svojim starim roditeljima

Objavljeno : 21-09-2017 17:48h Objavio: Redakcija BHFudbal.ba

Poslije neobjašnjivog poraza na Cyprusu i ubjedljive pobjede nad Gibraltarom, selektor „Zmajeva“, Mehmed Baždarević našao se na meti kritika bh. javnosti. Komentari su sijevali na sve strane, a Mešina ostavka ne da se očekivala, nego se podrazumijevala, piše magazin Azra.

Razgovarala: Samila Ivković

Samo mjesec ranije, kada je Meša s Reprezentacijom bio nadomak plasmana u baraž, ta ista javnost, vođena fudbalskim strastima, imala je puna usta pohvala za selektora i ekipu.

Nakon brojnih nestručnih komentara, pozitivnih i negativnih, željeli smo čuti stručno mišljenje prvog čovjeka Reprezentacije. Čovjeka koji je s 14 godina igrao za BiH, koji je bio vice-prvak Jugoslavije s „FK Željezničarom“, prvi kapiten Reprezentacije BiH, koji je izabran u UEFA Dream team, bio je i najbolji igrač Jugoslavije, te najbolji trener Francuske druge lige.

– Analiza, koja može biti kritički pozitivna i negativna, mislim da je dobra za svakog čovjeka. Međutim, u nekim analizama ima toliko nestručnosti, netačnosti i vrijeđanja da čovjeku ne da smeta, nego ga boli. Iskren da budem, navikao sam na kritiku, ali ne i na vrijeđanje. Može da se iskritizira igra, trenerov rad, rad igrača i sve to stoji, a time se čovjek mora poslužiti i za budućnost. Ali ta vrijeđanja i sve te stvari koje nemaju veze s fudbalom, prelaze svaku granicu fair playa. Znam šta radim, kako radim, koliko se investiram i ne bojim se ničega. Uvijek se samo bojim protivnika i kako ćemo učiniti sve da dođemo do pozitivnih rezultata. Svi su poslije utakmice s Cyprusom bili tužni i prazni. Nekada poslije utakmice ima i svađe, drskosti…, međutim, ta praznina je gora od svega.

Mnogo stvari Vas veže za BiH. Bili ste prvi kapiten Reprezentacije i jedan od najvoljenijih igrača „Želje“. Kada pogledate iza sebe, poslije svih utakmica, poraza i pobjeda, jeste li se ikada pokajali što ste prihvatili poziciju selektora Reprezentacije BiH?

– Ponosan sam što za prvo ime kapitena Reprezentacije BiH stoji upisano moje ime, na to što sam s 14 godina igrao za BiH, što sam igrao kada je bilo vrlo teško, što sam igrao za svoj grad, a posebno za „Želju“. Ponosan sam što sam rođen u toj državi, tom gradu. A da li se kajem? Kajem se samo što sam donekle izgubio jednu slobodu. Kajem se kada donesem poraz onima do kojih mi je najviše stalo, ovakav kao što je bio na Cyprusu. Kajem se što u jednom momentu ne mogu živjeti kao što sam prije živio. Zapostavio sam porodicu, najbolje drugove… – govori Baždarević i nastavlja:

Toliko sam bio u svemu tome, i dan-danas radim mnogo, i ne želim ništa propustiti. Donio sam mnogo problema svojim starim roditeljima. Brinu se i ne spavaju kada se spremamo i igramo. Ali, to je ujedno i jedan veliki ponos, taj trenutak kada sam postao selektor Reprezentacije zemlje gdje sam rođen i za koju sam igrao. Želio bih učiniti nešto veliko, i bio bih najsretniji čovjek tek tada, a to bi bio odlazak u Rusiju. Razmišljam i o budućnosti, važno je ostaviti dobre temelje i ekipu koja će biti spremna da dobro igra i u budućnosti. Pravimo sadašnjost, ali mislimo i o budućnosti.

Kako je biti „šef“ momcima koji, kada se stave na vagu, vrijede nekoliko miliona? Kako uspijevate održati autoritet?

– Autoritet se gradi radom i kompetencijom. Kada vide da znamo i hoćemo da radimo onako kako zahtijeva fudbal, kako zahtijeva Selekcija, onda i oni imaju veću motivaciju. Oni znaju da sam ja 21 godinu kao profesionalac radio to što oni rade, da sam zaradio i neke novce, i sve su to neki važni elementi u njihovom odnosu prema meni. Autoritet gradim ljudski, razgovorom. Dijelim s njima dobro i loše, interesiraju me i njihovi privatni životi, kako bih lakše funkcionirao s njima. Međutim, kada treba udariti šakom o sto, tu sam nemilosrdan. Sve da bih zaštitio profesiju, ekipu, a u ovom slučaju Selekciju. Dok sam radio u Francuskoj, u jednom momentu su me smatrali prestrogim, čak su mi dali etiketu da dolazim iz zemlje komunista. Ipak, tu mora biti razgovora, prijateljstva, nježnosti… Ako igrača ne znaš zagrliti, reći mu ono što osjećaš, ako nema duše, ako nema emocija, mislim da od tog posla nema ništa.

Postoje li momenti kada momci odbijaju Vaše naredbe?

– Do sada se to nije desilo. To nisu naredbe, to je zajednički posao. Ja ga tako definiram. U selekciji smo svi na zajedničkoj misiji, jer znamo da iza toga stoji narod, zemlja koja je vezana za nas i želi dobro Reprezentaciji. Uvijek im kažem da misle na sebe, na one koje vole i koji ih gledaju.

Kada se završe sve pripreme, treninzi i utakmice, kako izgleda Vaš život izvan fudbalskog terena?

– Ponekad sam sebi kažem: „Kakav je moj život“? U jednom periodu nakon igračke karijere bio je veoma organiziran i lijep, bilo je nekih putovanja, iako su uvijek vezana za fudbal. Sjećam se da sam jednom kćerki obećao da ću je odvesti u Lisabon, a oni nisu ni znali da sam ja u tom putovanju spremao da se vidim s Eusebiom, koji je bio moj životni idol. Tri dana sam proveo da dođem do njega. Volim vožnju biciklom, šetnje, odlaske u restoran, skijanje, druženje s rajom, onako da provedemo veče ili poslijepodne u besposlicama, govori Baždarević i nastavlja dalje priču:

Volim da idem u kupovinu, naročito s Marinom i kćerkom. Volim provoditi vrijeme s mojim roditeljima. Volim porodična putovanja, iako sam u 15 godina samo dva puta uspio izvesti to, što mi je danas jako žao i teško mi pada. Uglavnom se sve to nekako veže oko sporta, vikend je uvijek blokiran utakmicom. Kada radim, igramo utakmicu; kada ne radim, hoću da gledam utakmicu. Posljednjih pet-šest godina sam toliko pretjerao sa svim tim, tako da ne mogu reći da imam neki život mimo fudbala. Zaokupiran sam i opsjednut svim vezanim za fudbal. Bio sam zapostavio privatni život i zaboravio da se posvetim sebi, da idem kao normalan čovjek na odmore, na koncerte, u kino… Žalim za svim bezveznim stvarima svakodnevice, koje u suštini ispunjavaju život… Rođendani, svi dragi praznici…, sve je to posljednjih godina bilo vrlo malo ispoštovano, svedeno na minimum, a ja sam kriv za to. Godine prolaze i morat ću da poradim na tome.

Kako Vaši najmiliji reagiraju na Vaše rezultate?

– Porazi još više bole kada znam koliko osoba je uz mene. Problem je što sam ja u sve ovo uvukao sve oko sebe. Ne samo najmilije i najbliže. Znam da moji roditelji čekaju svaku utakmicu Reprezentacije, ili kada sam bio trener u Francuskoj, jer znaju koliko emotivno sve to doživljavam. Jednostavno to je takav posao, pun emocija i u tome sam 200 posto. Ponekad mi je žao što i oni žive u tom ritmu i raspoloženju. Kada je dobra utakmica, ima i provoda, a kada je slab rezultat, onda nas nema nigdje pet dana, a atmosfera – nimalo vesela… To je naš život, ja sam ga izabrao, a oni su podržavali. Od mladih dana smo u jednom profesionalnom pogonu i velika je stvar da me razumiju.

Pročitala sam u jednom intervjuu kako sanjate na francuskom jeziku. Kažu kada se to desi da više ne pripadate mjestu odakle dolazite, je li to istina? Osjećate li se još kao Bosanac?

– Ne, ja pripadam tamo odakle dolazim, a to je moje Hrasno. Iako sam rođen u jednom selu pored Višegrada, nikada nismo tamo živjeli. Samo na godišnjem smo išli tamo, a odrastao sam u Sarajevu. Dijete sam mahale Hrasnog Brda i Grbavice. Živio sam u Švicarskoj, Qataru, Tunisu, Njemačkoj, Francuskoj i onda se nekada zapitam gdje pripadam, a ja znam gdje pripadam – to je Varaždinska 4, Hrasno i Grbavica. Iako je Francuska predivna zemlja, ipak su prevagnuli moji korijeni. Oni najljepši, najiskreniji i najneviniji dani koje sam poveo tamo su pečat i ne treba mi rodni list. Ponašanje je ostalo bosanskohercegovačko i sarajevsko, a ja ne mogu biti ništa drugo osim toga što jesam.

Kada smo dogovarali intervju, rekoste kako je kod našeg naroda sramota izjaviti ljubav ili uputiti lijepu riječ. Koliko često vi svojim najbližima upućujete lijepe riječi ili im izjavljujete ljubav?

– Vjerovatno sam se ugledao na naš narod, pa i ja to vrlo rijetko radim. Nije to ni hrabrost, jednostavno ne znamo ni koliko je važna ta nježnost i ljubav. Od druga, do porodice, igrača… Kada nema emocija, osjećanja, suza…, tu ne može biti ničeg pravog, ni posla, ni drugarstva. Kada čujete nekoga da kaže „volim te“, postalo je nekako otrcano, pa onda čujete nekoga ko na to doda: „Čuj onoga miša“. Kako starim, valjda kako dolazi taj “klimaks”, često kažem i igračima da ih izuzetno poštujem i volim, a posebno kada na terenu ostave srce. Nažalost, sve više živimo brzim životom, komercijalnim, gdje nema ni pravih ljubavi, emocija, izlazaka, druženja… Ako je „volim te“ iskreno, i ne znamo koliko je to sveta riječ.

Koliko često svojoj supruzi izjavljujete ljubav?

– Govorim to na više jezika (smijeh), pa joj tako bude interesantnije. Ušao sam u kliše, gdje to radim sve rjeđe. A šteta je onima koje volim, supruzi ili kćerki, ne iskazati to riječima, iako se trudim da to dokažem svojim ponašanjem i gestovima. Ponekad učinim nešto da se iznenade nekim mojim gestom, ali to nije dovoljno. Zapostavio sam to i na tom planu ću morati poraditi.

S Marinom ste u dugogodišnjem braku. Je li ona uvijek imala razumijevanja za Vaše obaveze i česta putovanja?

– Ponekad nije mogla da razumije kada sjednem u auto i odem 500 kilometara da pogledam neku utakmicu, ali Marina je sasvim normalna, podržavala me i gurala sve vrijeme. Nije bila klasična cura ili žena fudbalera. Nastoji da je tu i da pomogne, da ispoštuje. Postoji mnogo momenata, poput ovog poraza u Cyprusu, kada je čovjek u drugom stanju, pa me Marina, ali i kćerka, morališu za dalje. Sretan sam da je to s njihove strane uvijek bilo iskreno i pravo, i nadam se da će tako biti do kraja života.

Jeste li romantični?

– Fudbal je muški posao, i desi se da zaboravim na buket, poneki poklon… A opet, desi se da ponekad iznenadim čak i one koji smatraju da sam romantičan. Često mi kažu da jesam, te da sam i kao mlađi imao šarma i na terenu, i van terena, iako to rijetko pokazujem.

Šta je ljubav za Vas?

– U početku su to prvi flertovi, gledanja, osmijesi. Ljubav je nešto što se konstruira, gradi… Baš kao Selekcija. U ljubavi moramo da dajemo, svi i sve. Od emocija, do psihe, fizike. A onda, naravno, tu je i poštovanje. Dok ima duše i emocija, ima i ljubavi.

MEŠA BAŽDAREVIĆ I NJEGOVA KĆERKA TEA

MEŠA BAŽDAREVIĆ I NJEGOVA KĆERKA TEA

Vaša kćerka završila je dva fakulteta i radi kao novinarka u Francuskoj. Koliko ste ponosni na to što je „svoj čovjek“, te ne zavisi od oca?

– Iskren da budem, jesam. Kada god imam priliku, to kažem, a treba da govorim o tome još jače. Ona je završila jezike i novinarstvo. Završiti dva fakulteta u Francuskoj, s roditeljima od kojih otac govori Francuski kao Indijanac, jeste veliki uspjeh. Marina se mnogo posvetila njoj, iako je ona tu dala najviše truda. Pravo je naše dijete, voli da se zeza, da izlazi. Nikada nisam pokušavao da pomognem nešto, čak u jednom momentu nisam ni znao da radi na televiziji, mislio sam da je još na radiju. Kroz sve je sama išla, iako je u Francuskoj bilo moguće da joj pripomognem, jer je tu moje ime koje može negdje da otvori vrata. Međutim, sve to je sama postigla i na to sam ponosan. Ali, ako može, ipak se od nas ogrebe za lovu. Zacrtala je sebi svake godine da obiđe po četiri zemlje, iako prije putovanja zaradi, ogrebe se bar za avionsku kartu.

Jeste li bili strog otac?

– Više je Marina bila posvećena njenom odgoju. Ja sam u to vrijeme bio još igrač, stalno sam bio na putu. A strog? I jesam i nisam. Mislim da sam bio dosta dobar. Uvijek sam nastojao da imam tu sredinu. Odgajali smo je po našem, onako tradicionalno balkanski. Bilo je važno da bude dijete koje će slušati i raditi. Znate kako, u inozemstvu se mnogo više mora brinuti da dijete ne ode stranputicom, droga i te stvari… Morao sam biti čvrst, iako za to nije bilo potrebe. U Francuskoj se razgovara s djetetom, a kod nas se zna da dijete može dobiti šamar ili po dupetu. I danas se sjeća, pa ponekad kaže: „Jednom si me ošamario u životu“, pa kažem: “Hajde, dobro je, dobro si prošla kako sam ja dobijao”.

Osim fudbala, postoji li nešto što radite baš za svoj „ćeif“? Kuhate li, pomažete supruzi u obavljanju kućanskih poslova, uživate li u muzici…?

– Obožavam usisivač. Čim se završi jelo, ja sam u potrazi za usisivačem. Kada mi je rođendan, uvijek kažu da će mi kupiti usisivač na poklon. Od ostalih kućanskih poslova ne radim gotovo ništa, ponekad nešto oko bašte ili bazena. Što se kuhinje tiče ostao sam na banalnoj bazi, mogu da napravim neki dobar omlet, a ostalo ne vrijedi ničemu. Volim i muziku, pa me ona opusti psihički, fizički i kroz sve te emocije vrati u moje djetinjstvo. Odrastao sam uz muzičare, a u mom kraju su bili muzičari, doktori ili gangsteri. Želio bih da obiđem sva mjesta i stadione na kojima sam igrao još u Jugoslaviji od mlađih dana. Želio bih obići sve fudbalske objekte koje sam doživio, ali ne do kraja. Nama se život svodio na stadion-hotel-stadion. Volio bih vidjeti nešto više od toga, turistički obići sva ta mjesta, i doživjeti ih do kraja. Volio bih da češće posjećujem i svoj rodni Višegrad, kao i rodna mjesta mojih roditelja, rekao je Baždarević na kraju razgovora za “Azru”.